silencio, por favor: paul harnden – shoeMaker(s)

paul harnden

#thepoetryofmaterialthings #handmade

https://vimeo.com/95197238

(pogledaj obavezno ovaj video!)

može li odeća da nosi tišinu? (i obuća, of course. za nečujne korake…) odeneš se, obuješ i – tišina! u tebi. oko tebe. dobro ti je…

pretpostavljam, jedan od preduslova je da je (i)  onaj ko je stvara predan tišini.

paul harnden zasigurno jeste.

i moju reč intropia prišivam mu.

i posvećenost.  zanatstvu. on je taj – maker.

nezainteresovan za svakodnevna, svakovekovna dešavanja. za njega kao da se industrijska revolucija nije ni desila. u principu mnogo držim do duha vremena, ali je jasno zašto me ovakvi posvećeni osobenjaci fasciniraju. navući na noge cipele koje je stvorio paul harnden i obući njegovu odeću na sebe i zakoračiti u “godinu potopa” margaret atwood… u pravu rEvoluciju. ili u polje. a onda navući njegove floralne komade za proslavu. kadgod. svi su oni pravljeni da traju. ne jednu, pola sezone, dok je u trendu, dok je u modi, dok je in, dok se lajkuje i šeruje, nego za godine i decenije. i duže, sa puno pažnje, ručno stvarano… i za amiše i za urbane duše. za radnike i za umetnike. (ok, za one sa lovom, ali tako je to…)

iako mu to, sigurna sam, nije namera, p a u l   h a r n d e n je jedan od onih koji podstiču. edukuju, menjaju… jedan od onih koji nam baš trebaju.

galliano voli da nosi ono što paul stvara. meni se svidelo to što je rekao za njega da je “v e r y   g r e t a   g a r b o“…

o ovom povučenom od javnosti stvaraocu iz brajtonu (rođenom u kanadi) zna se koliko on dopušta da se zna. postoji tek jedan intervju i to samo u papirnom izdanju some/things magazina,,,( broj iz septembra 2011, razgovor vodio derek thomson). i odlomci tog razgovora po internetu.  nešto video zapisa njegovih i o njemu. i fotografije njegovih kreacija, od cipela do šešira. (toliko od toga bih volela da nosim. jer, znaš, ponekad i materijalne stvari prave poeziju... ali, ne nosim ih. jer život u nekim zemljama, poput ove moje, tek je kod prozaičnosti stao…)

neko je primetio da postoji sličnost između josepha beuysa i njega. složila bih se i tu. i baš mi se sviđa što ne posećuje partije i sva ta kao obavezna, oficijalna smaranja. prodaje po probranim mestima (dover street market u londonu, autumn sonata, shanghai… ). cenim da bi se njegovi šeširi svideli i mačku dr seussa. i neobičnom (sjajnom!) kineskom umetniku sa imenom luo xu (o kome se spremam da pišem)…

pravi i muziku i kratke filmove…. i nameštaj. i fotografiše. a nosi ga na pr. i richard serra.

i diane keaton, kojoj je jedan od omiljenih kreatora.

diane keaton, vanity fair cover photographed by annie leibovitz, steal her style vickiarcher

diane keaton za vanity fear, annie leibovitz

Paul Harnden at work

paul  harnden stvara

Paul Harnden Shoemakers - Google 検索

sve te cipele… 

Paul Harnden Red Shoe. My life would be complete if only I owned a pair of these!!!!

paul harnden

paul harnden

Paul-Harnden-womens-jacket.

Paul Harnden:Paul Harnden (ポールハーンデン) コート/買取実績/ナチュラル系ブランド宅配買取専門店ドロップ[drop]

Paul Harnden - Wool Twill 4 Button Blazer Jacket by Evergreen Consignment

Paul Harnden Shoemakers Women's Black Jacket 50% Wool 50% Linen

This is Paul Harnden's view of the world.

http://www.paulharndenshoemakers.com

https://vimeo.com/82275312

Paul Harnden Shoemakers www.autumn-sonata.com

autumn sonata, shanghai

http://www.song.at/songsong/paul-harnden/

screening: let them believe (2014), paul harnden and stuart pitkin, 3rd october, 19:30, 20:30.

let everything that’s been planned come true
let them believe
and let them have a laugh at their passions
because what they call passion actually is not some emotional energy
but just a friction between their souls and the outside world
and most important let them believe in themselves
let them be helpless like children
because weakness is a great thing and strength is nothing
when a man is just born he is weak and flexible
when he dies he is hard and insensitive
when a tree is growing it is tender and pliant
but when it is dry and hard it dies
hardness and strength are death’s companions
pliancy and weakness are expressions of the freshness of being
because what has hardened will never win.

 

 

Oglasi

Missing my playground

nedostajalo mi je ovo mesto. bila sam negde drugde. i fizički i na sve druge načine. neka mesta su me radovala, a neka bolela. život je  rolerkoster. gore, dole, sporo, brzo, suludo…volela bih da smo svi zdravi, dobri, ispunjeni i radosni. ali, nismo…

kada više ne mogu, kada sam poluprazna, a ne polupuna čaša moram da dopustim da me lepota pronađe. to je moj kiseonik. moj način opstanka. i ostanka.

sećaš se onog prošlogodišnjeg spota solange za pesmu “cranes in the sky“? na samom početku ona nosi tu famoznu ružičastu jaknu.

pogledaj:

ta jakna, pulover ili štagodveć napravljena je od memorijske pene. pene koja pamti pokrete tela koje je nosi. umetničko je delo berlinske multidisciplinarne dizajnerke nadine goepfert.  ovo je njen site: nadinegoepfert.com

svi njeni komadi su konceptualni. fluidni.  egzistiraju na tankoj granici između odevnog predmeta i skulpture. nadin kaže da je apsurdno da se danas telo više prilagođava odeći, nego odeća telu. njeni komadi od memorijske pene pamte govor tela, telo ih preoblikuje… materijal koji nas se seća. koji zna ko smo ispod njega. istovremeno taj materijal utiče na telo, na pokrete i ponašanje onoga ko ga nosi. i još nešto – ta ružičasta memorijska pena nastavila je da postoji i kada ju je solange skinula… polako vratila se onome što je bila na početku…

lepota br. 2

(opet negde tamo između umetnosti i mode)

lepota koja dolazi iz daleka, iz kine. slike i haljine. želim ih sve. i slike. i haljine. umetnik je lu jian jun. rođen 1960. u godini gladi i nemaštine. imao je bolno, tužno detinjstvo, spas je tražio i našao u slikanju. dečak je postao i profesor slikanja, na shandong academy.  slika simetrične slike tih zagonetnih, usamljenih žena. one sede, a haljine šušte. šušte… na putu svile.

吕建军

Lu Jian Jun (吕建军; aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Province, China; based in Danville, California)

Lu Jian Jun (吕建军; aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Province, China; based in Danville, California)

Lu Jian Jun (aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Pr, China)

Lu Jian Jun (吕建军; aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Province, China; based in Danville, California)

artist Lu Jian Jun (aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Pr, China)

lu jian jun 

lepota br. 3

marina abramović. konačno je na srpski prevedena njena knjiga “prolazim kroz zidove“. pročitah  je u dahu. na str. 187. marina piše:

“otišla sam u yamamotovu prodavnicu i kupila fantastičan komplet: crne pantalone, asimetričan sako i belu košulju kojoj viri samo jedan vrh kragne. još posedujem taj komplet i mogu bilo kada da ga obučem – to je klasika. taj komplet doneo mi je otkrovenje. bio je toliko udoban i elegantan; u njemu sam se naprosto osećala. nisam mogla da poverujem u kojoj meri je izmenio moj stav prema najobičnijem hodanju ulicom. osećala sam da sam prelepa. “

u intervjuu za anOther magazine pominje opet mog omiljenog dizajnera:

would you describe fashion as a language and a discourse, as barthes did?
fashion plays an important role in all cultures and it is definitely a language. recently, i looked at the film wim wenders made about yohji yamamoto. he said that in the past if somebody went to sleep and put their clothes on a hanger, just by looking at the hanger you would know if the person is a cook, gardener, artist, writer etc. the clothes exactly described the profession. now it’s not like that anymore. fashion makes the language, so that you can be whatever you want.

sun jun

u priči “sovina kućica” japanski pisac toshiyuki horie piše o mladom bibliofilu iz tokija koji će francuskinji koju je sasvim slučajno sreo, a koja je došla na neko vreme u tokio, pozajmiti knjigu koju je napisao roland barthes. u knjizi su i barthesove fotografije nastale prilikom njegove posete japanu. devojci je pažnju privukao portret jednog istočnjaka. ona koja je tada prvi put u rukama držala neku knjigu ovog svog sunarodnika. smatrala je da je na fotografiji kinez, a ne japanac i da postoji nešto veoma erotično u tom portretu. mladi japanac je pak u tom portretu video jedan od znakova koje je barthes video u japanu. btw, barthes je bio i u kini. u japanu prvi put 1966,  godine kada sam ja rođena. po kinezima: u godini vatrenog konja. iako sam prilično nezainteresovana za bilo kakve horoskope ostadoh bez teksta kada sam pročitala portret žene vatrenog konja. to je moj hiperrealistički portret. kakogod,  evo nas u godini vatrenog petla. daleki istok me privlači nekom meni  (još) neobjašnjivom snagom. mogla bih lako da uronim u njihovu spoznaju mira i doživljaju tišine. u marakamijevom delu “o čemu govorim kada govorim o trčanju” postoji deo koji u kojem kaže:

možda je malo glupavo što ja, koji imam onoliko godina koliko ih već imam, uopšte
govorim o tome, ali želim da budem siguran i razjasnim činjenice: ja sam osoba koja voli da samuje.
da to još jednom pojasnim, ali na suptilniji način: ja sam osoba kojoj ne pada teško da bude sam.
meni to što svakog dana sat ili dva trčim osamljen i ne razgovaram ni sa kim, baš kao što
osamljen sedim pet ili šest sati za pisaćim stolom, ne pada teško, a nije mi ni dosadno. sklon
sam tome još od mladih dana kada sam, ako sam već mogao birati, radije čitao knjige ili sa
zanimanjem slušao muziku, nego  provodio vreme s nekom drugom osobom. uvek sam
mogao da smislim stvari koje sam mogao izvesti sam. (haruki murakami)

prijateljica mi je skrenula pažnju na susan cain i njenu knjigu tihi ljudi. susan je 2012. na ted konferenciji održala govor “moć introvertnih ljudi”. susan u tom govoru kaže i:

u ovom momentu se susrećemo sa predrasudama. najvažnije institucije našeg društva, škole i radna mesta, su dizajnirane za ekstrovertne osobe, i prema njihovim potrebama. takođe, trenutno slavimo i sistem verovanja koji ja nazivam novo kolektivno razmišljanje, koji podrazumeva da sva kreativnost i stvaranje dolazi sa nekog čudno društvenog mesta. (…) grupe tradicionalno slede mišljenja najdominantnije i najharizmatičnije osobe, iako ne postoji veza između dobrog govorništva i dobrih ideja, zaista je nema. tako da možda sledite osobu koja ima najbolje ideje, ali možda i ne. da li zaista želite da prepustite to slučaju? bilo bi mnogo bolje za sve da se osame, dođu do svojih ideja kada su oslobođeni pritiska grupe, a onda da se okupe i porazgovaraju o idejama u dobro regulisanoj sredini i nastave od te tačke.

 

i murakami i susan dodaju da nikako ne treba shvatiti da introvertni ljudi nemaju ljubavi za ekstrovertne ljude i potrebu za društvom drugih ljudi i za razmenom mišljenja sa njima.  susan to ovako objašnjava:

smatram da je važno da u ovom trenutku istaknem da ja volim ekstrovertne osobe. uvek naglašavam da su neki od mojih najboljih prijatelja ekstrovertni, uključujući i mog voljenog muža. naravno, svi se mi nalazimo negde na skali između ekstrema introvertno-ekstrovertno. čak je i karl jung, psiholog koji je popularizovao ove pojmove, rekao da ne postoji isključivo introvertna ili isključivo ekstrovertna osoba. rekao je da bi takav čovek trebalo da bude u ludnici, ukoliko bi uopšte postojao. neki ljudi se nalaze tačno na sredini ovog spektra, to su ambivertne osobe. često pomislim kako su dobili najbolje iz oba sveta. mnogi smatraju sebe ili jednim ili drugim tipom. ja želim da poručim da nam je, kulturološki, potrebna bolja ravnoteža. treba nam više jin i jang odnosa između ova dva tipa. ovo je naročito važno u domenu kreativnosti i stvaralaštva, jer kad psiholozi pogledaju živote najkreativnijih ljudi, nalaze ljude koji uspešno razmenjuju i razvijaju svoje ideje, ali imaju izraženu introvertnu crtu u sebi. (susan cain)

možda ćeš se zapitati zašto ovo pišem na ovom blogu, kakve veze oba priča ima sa blogom o modi. ja sam vatreni konj iz kineskog horoskopa koji jaše sam. način na koji pišem interesuje samo manjinu. mene nikada neće pratiti horde ljudi. svako ko se bavi savetovanjem blogera rekao bi mi da sve radim pogrešno. i ja bih to shvatila, ali bih i dalje radila po svom. na početnoj stranici mog bloga, u onom delu “about me” stoji: “for fashion & art lovers, not for followers…”

Фотографија корисника Mile Magazine

možda ti je sad jasnije zašto ću danas pažnju da poklonim kineskom fotografu koji se zove sun jun (孙郡) i pravi fotografije koje su više od fotografije, one su dah i duh istoka, veza između fotografskih zapisa istočnjačkog načina života i istočnjačkog slikarstva, onog koji je oduševljavao i van gogha. i tolike druge.

sun jun je rođen 1978, živi u šangaju. diplomirao je na akademiji lepih umetnosti, a od sedme godine je učio tradicionalno kinesko slikanje. i tako je razvio svoj sopstveni pristup fotografiji. sun jun je svoj.

i da, ovo je priča (i) o melanholiji.

http://www.sunjunphoto.com

Du Juan by Sun Jun (8):

8

Фотографија корисника Mile Magazine

LiuWen

harper’s bazaar china, december 2015

Sun Jun's Traditional-ish Chinese Painted Photos | CreativeHunt:

Резултат слика за sun jun fashion photographer

Фотографија корисника Mile Magazine

Фотографија корисника Mile Magazine

fashionphotograph By Sun Jun:

Zhu ChongYun

„u lepom prolećnom sunčanom danu,

devojka nosi sa sobom korpu,

na seoskoj stazi bere dudove

lišće za svilene bube.“

( pesma iz prve kineske zbirke pesama „ši đing„)

ZHUCHONGYUN Wu • beginning fall/winter fashion show

no, nije proleće kao u pesmi. zima je. hladna zima. a hladne zime me uspore. bezmalo parališu. nisam za akciju. (što i nije tako loše, jedan je od puteva da se približim tišini.) prikuju za krevet. a krevet pun knjiga, časopisa, beležnica, olovaka, flomastera i kojekakvih uređaja kako bih bila u toku sa svetom, non-stop, kao da sam ratni izveštač ispod jorgan planine. (a jasno je da bez tih uređaja za praćenje tokova sveta više bih bila u kontaktu sa tokom svoje svesti. i podsvesti… ) prateći svetske tokove naiđoh na nekoliko fotografija na kojima su uhvaćeni neki meni zanimljivi modni trenuci. trenuci lepote i harmonije. i kako je daleki istok stigao do juga evrope. do italije. a nekada su evropljani odlazili na daleki istok po svilene bube i svilu kako bi tu smirujuću lepotu doneli ovde. sada ona stiže sama. na krilima kapitala i filozofije da tiha voda breg roni. zhu chongyun je od 2014. na čelu italijanskog brenda krizia (koji je 1954.osnovala jedna druga žena, mariuccia mandelli). kriziu je, zapravo kupila marisfrolg fashion group iz shenzhena koju je zhu osnovala kada je imala samo 29 godina. zamišljam tu 1993. u kini i nju kako započinje svoj posao. pretpostavljam da tada i tamo nije bilo jednostavno biti žena (kao ni bilo gde na ovom svetu) i početi da gradiš svoje snove. ljudi sa dalekog istoka i mi zapadnjaci imamo sasvim drugačiji doživljaj vremena. mi bismo sve i sada, a  ni su strpljivi, istinski strpljivi. volela bih da sam iz te dimenzije.

2015-06-18-1434654330-4252279-Zhu2.jpg

2015-06-18-1434654593-6470243-Zhu4.jpg

zhu

zhu

zhu chongyun

Сродна слика

zhu chongyun, verovali ili ne, rođena je 1964, a izgleda kao mnogo mlađa žena… obrazovana, ambiciozna, sposobna, smirena, nadarena, inspirisana umetnošću sveta, ali i filozofijom podneblja iz kojeg potiče. živi  između kine i italije, paralelno vodeći nekoliko brendova u kini i kriziu u italiji.

 

zhu je modni dizajner i inženjer po obrazovanju. njena prva kolekcija inspirisana je filmom  andreja tarkovskog “solaris” što meni već dosta govori o njoj.

 

2016 ss

my basic philosophy is this: slowness is speed. and vice versa. if you have built a solid foundation calmly, you can afford to decide the next moves rapidly. and run.” (zhu chongyun)

ZHUCHONGYUN SS16

 

“i enjoyed science: mathematics, physics and chemistry. and i was very good at manual things. what did i dream of? to be chosen one day as a ‘model worker,” to be recognized all over the country. i wasn’t interested at all about fashion. i thought only about studying. but my mother, who had always had a great sense of style, tried to dress me well. i didn’t find any clothes i liked, and so, because of those manual skills, i began to buy cloth for a few RMB (renminbi or yuan, literally ‘the people’s currency’ ed.) and immediately turned it into skirts and bags. the people around me started asking me where i got my clothes or found my inspiration. so i started designing clothes for others. and i have never stopped. in fact, the story is rather longer than that.  i asked my mother to let me go and explore the world. i spent my time at university reading newspapers and drinking tea. it was not my life. of course, in the china of the time, giving up a government job was a strange thing to do, especially for a girl.” (zhu chongyun)

zhuchongyun

“it has always been important for me to build a culture in my company. we dedicate most our days and our lives to work. so for me it is important to have a healthy environment and, this may be utopian, even a happy one. making beautiful things is meaningless if we don’t enjoy sharing them with others.” (zhu)

 

“i think i’ll go on working like this until i’m 60, then i’ll try to enjoy life in a different way. i won’t retire from the company, of course, but i’ll no longer be the only one in charge. but i want what i have achieved to be recognized, especially by young peo- ple, to give them hope and get them back to believing in a world of opportunity. who knows, maybe i’ll end up teaching, just like my parents wanted me to many years ago. each stage of life is different from the one before: as a little girl i was a tomboy and i wanted to be a scientist, as a young woman i was a romantic engineer, at 30 i was an aspiring manager who designed clothes, and now i am an entrepreneur full of passion. in the future, having neglected my daughters, perhaps i will compensate by being a grandmother. but i also want to travel more, make new friends. i haven’t yet had time to dream the next dream, but i know there is one.” (zhu)

由境生像,随像入境•ZHUCHONGYUN 2016 春夏女装大片

 

yoka.com

ZHUCHONGYUN “境·像”2016秋冬时装

ZHUCHONGYUN “境·像”2016秋冬时装

ZHUCHONGYUN 2016秋冬系列广告大片

ZHUCHONGYUN 2016秋冬系列广告大片

ZHUCHONGYUN 2016秋冬系列广告大片

haibao

Сродна слика

na fotografiji gore čuvena glumica zhang ziyi nosi model zhu chonngyun. photo xinhua

dole su fotografije i video sa shanghai fashion week-a iz oktobra 2015:

http://v.youku.com/v_show/id_XMTM1OTY2NjA3Mg==.html?from=s1.8-1-1.2

ZHUCHONGYUN is an internationalfashion brand that has Chinese independent values. Itis not only a clothing brand but also a brand which expresses oriental thought. It is built based on a concept of integration of thought and art to serve the high-end females having independent thought and values. Aiming at the deep desire, based on a design basis of pure and elegant, fine and simple artistic temperament, it is created to satisfy independent females who have rich inner world and peaceful attitude.

i, za kraj, njen rad za marisfrolg aw2016. ja sam in love sa njenom estetikom. da sam sada sirota mala bogatašica ne bih imala dilemu čime sebe u kupovini garderobe da obradujem.

daleki istok blizak je srcu mom…

Marisfrolg AW16

 

rad hourani

na svetu ima tako mnogo trivijalnih ljudi (čijeg se društva treba kloniti, kao što nam erich fromm reče), ali srećom postoji i ona neophodna količina posebnih, kreativnih i humanih ljudi koji čine ovaj svet lepšim! boljim! posebno kada imaju i dozu intrigantnosti. jedan od njih je zasigurno i rad hourani. rođen je 1982. godine u jordanu, od oca jordansko/kanadskog porekla i majke sirijke. (od 16. godine živi u montrealu, a sada mu je svet dom.) i već ta priča o njegovom poreklu podstiče maštu i neke lepe slike. ja prvo vidim petru, grad-misteriju. petru brižljivo sakrivenu u stenama i sve njene nijanse ružičaste.

rad hourani sve to nosi u sebi. a ko je on? fotograf, video umetnik i modni dizajner koji je sa 34 godine u samom vrhu svetske mode. mogla sam i samo ove fotografije sa njegovog sajta da postavim i one bi već toliko toga rekle o njemu.

njegove kolekcije su unisex. unisex u njegovom smislu nije tek ona prva asocijacija na androgino. “unisex” u njegovom rečniku je pre svega pitanje: ko je odredio šta bi koji pol trebalo da nosi i šta ne bi trebalo da nosi? i odsustvo granica, ne samo pola, nego i godina, rase, nacije i svih drugih. ovaj samouki mladić je neko ko ne pristaje da robuje zadatim istinama. uopšte ga ne zanimaju modni trendovi. zanima ga osvajanje i pomeranje granica slobode. bavi se i svim tim drugim kreativnim stvarima, jer kao svaki razuman čovek zna da se individualnost osobe ne može izraziti samo kroz odeću. naš stil odevanja mnogo govori o našoj individualnosti, ali tu individualnost gradimo drugim sredstvima.

“i’ve never done a mood board in my life, my inspiration is always a continuation. i evolve by staying the same in style and vision: unisex, timeless, ageless, it’s always been a very clear direction, a very clear process, and very clear timing. i never make my team finish a collection three days before a show; it’s always done in advance and it’s always a very clear point of view.” (rad hourani)

“i started creating with a sense of curiosity and innocence driven by my ‘no-background’ background. no school. no teachers. no telly. no boundaries. no formatting. i like the idea of a world that we could live and shape by ourselves, only by observing. each our own. my visuals have erupted from this world of mine. they are genderless, ageless and limitless. they come from no nation, no race, no religion, yet they could be home anywhere, anytime. they exude the essence of timeless style for anti-conformist individuals.” – rad hourani

 

“EVERYTHING IS AN ILLUSION” RAD HOURAN

Резултат слика за rad hourani red

does creating a unisex and timeless aesthetic allow for freedom or does it add an element of constraint?

it’s definitely about freedom. it’s a way of being free of any limitations. unisex does not just define the elimination of gender; it’s also age, race, religion, any boundary that can divide people. the word “unisex” is the base element i took to start my language because i had to create a canvas to fit a man and a woman’s body. i think clothes are some of the first things you express yourself with. when i say unisex, i don’t only mean that you have to be androgynous or gothic; you can be whatever you want to be in a garment that you can adapt to any style you would like to adopt. my designs are to feel ageless, timeless. my clothes have no limits. (rad hourani)

 

http://www.radhourani.com

 

“i never begin by sketching actual clothes. i start by drawing architectural shapes, lines, and patterns. these shapes could be anything—furniture, buildings, anything. and from there, these ideas become a sleeve, a tunic, a heel. i remember as a young boy in jordan, my mother would get all her dresses designed at the atelier. she was always very direct in how she wanted a shoulder raised just slightly, or a hem lengthened just so. though my aesthetic is completely different to her way of dressing, i apply a similar attention to detail as she did in the fitting room.”

the garments, origami folds and geometric insets are, for the most part, produced in a palette of jet-black and/or white. “the two shades represent the masculine and feminine which we all carry inside of us,” explains rad. “i always go back to black. It is powerful—but there’s also the practical aspect. if you are paying several thousands of dollars for a garment, it shouldn’t look dirty in a day, which can be the case with white.”

“my garments are meant to be collector’s items,” he continues. “and i feel very free. i don’t care what anybody thinks. i don’t care about the trends and i am not influenced by the other designers. i am only influenced by myself and the ongoing culmination of my own life experiences.”

as for the silhouettes, if hourani is taking inspiration from architecture, he’s not necessarily following the school of antoní gaudí…not that hourani follows anyone, for that matter. his lines are strict and often vertical to help elongate the body. the result looks “slick”—a word hourani employs often to describe his aesthetic. precision is key and one imagines that each fold, pleat, and drape has been calculated with mathematical exactness. “i build layers like a sculpture,” he says. deconstructing and remapping, he once crafted a garment made of six fabrics and with it, created 22 new shapes. (rad hourani)

after a visit to the beach…

nije me bilo podosta, jer: after a visit to the beach, it’s hard to believe that we live in a material world. (pam shaw)

zapravo, nije teško ni nakon plaže poverovati da živimo u materijalnom svetu. preočit je. teže je da shvatimo zašto živimo u tako materijalnom svetu. ili zašto smo dozvolili da to bude tako. (o, bože, ne volim da govorim u ime drugih, vraćam se na prvo lice jednine. to je i poštenije.)

čovek beži sve brže od svega onoga što ovaj zemaljski život čini lepim i dobrim. beži od slobode, od prirode, od sebe, od smisla… na delu je i antiduhovnost i antiintelektualizam. nikakav napor nije potreban ni da bi se to uočilo.

ali, na plaži zaboravim sve to. sav taj svet.  zato i volim da sam tamo od jutra do zalaska sunca. (bila bih i od izlaska kada bih naterala sebe da rano ustanem.) odeš sa dragim ljudima, smeješ se, dišeš, zatvoriš oči i pustiš telo i sunce da postoje jedno pored drugog, plivaš, roniš, voliš i meduze i velike talase, slušaš šum mora i huk vetra, gledaš u plavo i zeleno. i sve je drugo besmisleno.

posle 11 dana vratih se. u tzv. stvarnost. a kad zatvorim oči vidim talase. i plavo. i svetlost!

bitnije stvari vidim zatvorenih očiju.

zato, kad ih otvorim,  kad god mogu,  biram šta ću da gledam:

  • film “snowden” olivera stona. i slušanje muzike petera gabriela!
  • u novom “original magazinu”  čitam tekst koji je jelena đoković napisala. lep, topao i pametan putopis o ekvadoru.
  • a ovih dana ću sebi na dar da kupim “praznik beznačajnosti” milana kundere. i nadam se da to nije njegova tačka…
  • ako voliš edwarda hoppera pogledaj i ti ovaj film:

 

  • ako imaš dobar ukus za umenost i voliš nakit obrati pažnju na ovo:

moja omiljena georgia o’keeffe nosila je njegov nakit i volela njegove kinetičke skulpture. i imala ih u svom lepom domu u novom meksiku. on je alexander calder.

“i wish people were all trees and i think i could enjoy them then.” (georgia o’keeffe)

georgia o’ keeffe  i broš koji je dizajnirao njen prijatelj alexander calder

georgia o’keeffe u svom domu ghost ranch i skulptura alexandera caldera

nakit koji je calder dizajnirao

 

alexander calder, 1954

i tako, lepota je u oku posmatrača…

erich fromm nam je u “umeću življenja” skrenuo pažnju da izbegavamo društvo trivijalnih ljudi.

sebi želim da posetim plažu kad god mogu, da se okružim lepim stvarima i dobrim, kreativnim i mudrim ljudima. i  sve ružno i zlo da me izbegava i da ja izbegavam u širokom luku.

čovek ne bi trebalo  da govori lošim ljudima o onome što vidi, ali ne bi smeo ni da pokušava da ih uveri kako je slep. (erich fromm)

ovih dana moji omiljeni kreatori yohji yamamoto i rei kawakubo imaju rođendane. on je napunio 73 godine (3. oktobra), a ona (danas) 74. i nakon nedavno završenog paris fashion week-a konstatujem da su njih dvoje i dalje najmlađi kreatori na svetu.

 

…“One may have such yearnings at any age, and Kawakubo was into her thirties when she met the love of her youth, Yohji Yamamoto. There was something pharaonic about their glamour as a couple, that of two regal and feline siblings with a priestly...

 

(only) imagination will take you everywhere

od onoga što ne postoji često je više koristi i zadovoljstva nego od onoga što postoji. kao npr. od ove naše stvarnosti. u mojoj glavi postoji toliko upornih partibrejkera, ali i toliko još upornijih partijanera, maštovitijih i od praznika u rimu i crno-belog bala pod maskama koji je truman capote priredio 28. novembra 1966. (a ja se rodila dva dana kasnije) u plaza hotelu u njujorku. sama sam ih negovala, zalivala i prehranjivala.  na testovima tzv. opšte kulture za prijeme na ovdašnje fakultete trebalo bi kao kriterijum kvalitetnog odabira budućih akademaca uzeti stepen nezagađenosti stvarnim svetom oko sebe, koliko truda budući student je uložio da se distancira, uzdigne od  svakodnevne epidemije gluposti. koliki mu je stepen neobaveštenosti o budalaštinama i bespotrebnostima. da li je bacio tv (ne radio!) kroz prozor. pogledati mu istoriju prolazaka kroz internet mrežu. veruje li da ima života pre smrti… koliko mu je nivo imaginacije. o čemu sanja… zna li onu ajnštajnovu da će te logika odvesti od tače a do tačke b, a mašta… a onda stvara svoju realnost. pa, postane  realan i zahteva neMoguće…

candice bergen holding her white bunny mask / photo by  elliott erwitt

 

ovaj čovek ima 73 godine i sanja svaki dan. sanjaš, sanjaš, sanjaš i onda stvaraš sve što tvoja duša ište… tako zavoliš svet. ( danas sam prvi put čula i zaljubila se u ovu stvar: zaljubila sam se. detour. na jednom mestu kaže:”mijenja me, zaljubila sam se zaljubila sam se u sebe”, neophodan preduslov za zavoleti svet…)  a tako svet postaje i lepši i bolji. pošto sanja, yohji yamamoto je jedan od malobrojnih koji zna. od onih koji menjaju sve(t). pogledaj kako priča, kako se osmehuje…

 

prva tragedija: opšte obrazovanje, obavezno i pogrešno, koje nas sve gura u istu arenu, u kojoj sve hoćemo da postignemo po svaku cenu. po toj areni tumaramo kao neka čudna i mračna vojska, naoružana pištoljima i gvozdenim šipkama. odatle ona, prva klasična podela, po kojoj treba „biti uz slabije“. ali, ja kažem da su, na neki način, svi slabi, zato što je svako žrtva. i svako je kriv, zato što je spreman da se upusti u tu ubilačku igru posedovanja. naučeni smo da imamo, posedujemo i uništavamo. (pier paolo pasolini)

 

pasolini & anna magnani u veneciji 1962.

maria callas & p.p. pasolini 1969.

a ovogodišnji filmski festival u veneciji bići prava gozba, wim wenders, terrence malick, paolo sorrentino … e, buduće akademske građane valjalo bi, ipak, propitati šta su propratili od tih remek-dela. sad idem da gledam na rtv 1 “melanholiju“. kad već nisam bacila tv kroz prozor, barem nešto dobro da vidim tamo.

i još ovo. jer njegove reči znače. i onda kada jeziku, rečima, kaže: adieu… jasno je, ne znam koga od ovih ljudi pomenutih u postu više volim… godarda, pasolinija, yamamota, malicka…