Flower Power

izraz “flower power” skovao je allen ginsberg protestujući protiv rata u vijetnamu. slogan je izražavao moć nenasilnog otpora besmislenom i dugom ratu u kojemu je nastradalo previše ljudi (na milione). prihvatila su ga deca cveća. em hoa, kako bi rekli vijetnamci…  i posle svega ulicama malih i velikih mesta ove lepe zemlje dalekog istoka u rana jutra cvećem natovareni biciklovi i motori kreću se ka pijacama, mestima gde će se cveće zameniti za novac. za novac koji će onima koji gaje i prodaju to lepo, raznobojno rezano cveće, dugih stabljika doneti bolje dane,a onima koji ga kupe ulepšati dom, ulepšati dan, život sam… tako bi trebalo da bude.

o godinama kada se nije seklo cveće nego ljudske glave grupa francuskih reditelje (godard, klein, lelouch, marker, resnais i varda) snimili su antiratni omnibus: “daleko od vijetnama” (loin du vietnam) 1967.

valjda postiji smisao u svemu tome. u stalnoj smeni dana i noći, života i smrti, minusa i plusa, kiše i sunca, dobrog i lošeg… i svemu onom između tih krajnjih vrednosti. u ciklusu? ili je smisao ono što blake kaže:

videti svet u zrnu peska
i nebo u divljem cvetu,
držati beskraj na dlanu ruke
i večnost u jednom trenu…

a ciklus počinje (ili završava) tim jutrom i lepom gužvom koju stvaraju pretovareni tovari cveća na biciklovima i motorima od kojih se ne vide ni tela, ni lica ljudi koji ih razvoze ulicama širom vijetnama.

elem, htedoh večeras da predstavim njega, a on je nguyễn công trí. dolazi iz najvećeg grada u vijetnamu, iz ho ši mina (hồchí minh) nekadašnjeg sajgona. btw, ja kada želim da se informišem šta se dešava u savremenom vijetnamu idem na portal vietcetera.com. pa, pođi i ti ako te zanima ova lepa zemlja nasmejanih ljudi. 

junak ovog posta – nguyen cong tri rođen je 1979. i danas je jedno od vodećih imena na vijetnamskoj modnoj sceni.

ovo je njegov site, njegova lična karta: nguyencongtri.com

i sad dolazim do veze između onog cveća sa dugim drškama (lotosov cvet (simbol mudrosti i čistote) and co.) i njegovih kreacija, kolekcija a/w 2017 koja se zove “em hoa” prikazana na tokyo fashion weeku ove godine. kolekcija inspirisana velikim cvetovima prenesenim na jednostavnan, minimalističko estetički način na tkaninu.

prvo inspiracija:

kako je nastajala kolekcija br. 10:

pa, pripreme za izlazak pod svetla reflektora u tokiju:

i kruna, defile lepote, moći jednostavnosti i lepote cveća:

 

 

“i hardly see their faces, but i can see that blooming world on their back, and it’s stunning. it makes me forget our suffocating urban life. their clothing choices are so bohemian and care-free, a sensibility that inspired ‘EM HOA’.throughout my collection there are two different design perspectives. the front is a very simple, monochrome color, inspired by the way in which the flower ladies go about earning their living. the back is inspired by the flowers carried on their backs that appear to silently flood the city with oxygen and colour.’ (…) in my humble opinion, fashion doesn’t have to be something steeped in luxury. rather it needs to be sparked by an inspiring story or the needs of everyday life. fashion, once worn, should inspire us to shine, to be positive and most of all to be cheerful. EM HOA is an extension of beauty itself. it takes us on a colouful journey and distracts us from the pressures and burdens of modern life.’’ (nguyen cong tri, about “em hoa)

Резултат слика за nguyen cong tri.com em hoa

Сродна слика

i za kraj podsećanje na nekoga sa drugog kraja ovog magičnog kontineta, sa bliskog istoka. na poetiku nekog ko je bio poseban, velik, u minimalističkom izražavanju, na abbasa kiarostamija i završnu scenu u filmu “close-up”:

Oglasi

leto

ulenjilo me leto. (o, ciao leto. opet si tu…)

i neki događaji.

i neka skitanja.

i moja unutrašnja emigracija.

i neki odlasci.

i ne znam ni odakle da počnem…

18. juna bila sam na aerodromu i za dva i po sata našla sam se na omiljenom mediteranu. na tlu majorke. mallorca… kakva reč! nešto tako nežno i veselo označava nešto veliko… inače od odmora najviše volim plažu, but ovog leta stvari su se okrenule. svesno sam žrtvovala plažu (barem 50% vremena)  za cunjanje ulicama grada palma de mallorca.

a od svih gradova koje sam videla ovo je najharmoničniji. sklad na svakom koraku. ali, ne onaj sterilni sklad kao u nekim bogatim i pod lenjirom uređenim zemljama, nego sklad od radosti, mašte i slobode. i pored hordi turista koji ga opsedaju ne dominira nehat turista, nego spori ritam i lakoća življenja domaćih. ne ni na onaj narcisoidni način italijana, nego onako, baš kako treba da bi čovek osećao sreću što je tu. pa, estetizovanost koja nije bučna, nego diskretna, stylish. ne znam da li sam bila srećnija u širokim ulicama sa platanima čiji te hlad i njihanje grana miluje po licu kao španske lepeze ili u uskim ulicama koje ti pogled prikuju nagore… pa, dvorišta i ulazi zgrada!! pa, privatni i javni vrtovi!!!pa… ovde su neko vreme živeli  joan miro, gaudi…  znam sada i zašto.

a kako se oblače na ulici? relaksirana individualnost. vitki i nasmejani ljudi. posebno su mi se svidele visoko strukirane pantalone koje dominiraju kod muškaraca, sa dobro odabranim kajševima i upasanim košuljama čiji kroj prati liniju tela. u takvoj odeći hod svakog muškarca me  podsećao na pokrete toreadora. uspravan i ponosit. jedno popodne niz ulicu born, na prelazu kod casas solleric lagano, ali odlučno, ulicu je prelazio stariji muškarac, oko 70 godina, crne pantalone, crna košulja, tregeri tanki crni, beli panama šešir, dobre crne cipele… i hod! ole!

moje privatne fotografije sa majorke

kada odeš na ovakvo mesto shvatiš i koliki je stepen zatrovanosti u našim glavama, nas koji živimo na ovim nesrećnim prostorima. 26. juna su bili izbori u španiji, a nisam primetila ni jedan plakat, niti bilo šta drugo što ukazuje na činjenicu da imaju izbore. manijački sam svaki čas te nedelje uveče išla na internet, ne bih li videla kako je prošao podemos. a podemos… najbolji manifest ikad nakon manifesta komunističke partije u stripu! urađen kao ikein katalog! naše stranke da postoje još milion godina (sačuvaj me bože) ne bi im tako nešto kreativno palo na pamet. niti takav socijalni program i briga za narod. to je od njih daleko, daleko… jako daleko.

 

na put sam pod obavezno ponela knjigu  “sunce se ponovo rađa” ernesta hemingwaya. i to je jasno zašto.

i “rečnik zaljubljenika u španiju” koji je napisao michel del castillo!

dok sam bila na majorci u parizu je održana nedelja muške mode. evo koju su muziku odabrali yohji yamamoto i jiro amimoto za yamamotovu kolekciju za proleće/leto 2017. obrati pažnju na početak!

yohji yamamoto pour homme s/s 2017 backstage, photographs: elise toïdé

leto je i surovo. ono i odnosi. ljude, na primer. zatajene i genijalne ljude kao što je bio bill cunningham, taj skromni čovek na biciklu bio je pionir street style fotografije, dugogodišnji kolumnista rubrike on the street u the new york times magazinu.

scena iz filma “bill cunningham new york”

juče je leto odnelo i tog velikog  pesnika filma iz irana.

abbas kiarostami je njegovo ime. ovo je snimak kada je bio u barceloni prošle godine. o, stani sa time, leto!

not building a wall but making a brick or mount mogan fashion week

obavezno neka (bilo koja) murakamijeva knjiga. i pitanje. da mi odgovori. onako uzgred. o čemu razmišlja dok trči po danu nalik ovom vetrovitom? i peljevin! kog vraga radi u budističkom manastiru dok pada kiša?da li bi došao kada bih ga pozvala na ovu nedelju mode?

//

necessarily a book (any) by murakami. and  a question. to be answered. casually, by the way. what is he thinking about while running on a windy day, like the one today? and pelevin! what the hell is he doing in a buddhist monastery while it’s raining? would he come had i invited him to the forthcoming fashion week?

i lao ce. preko planine mogan (200 km od šangaja) 4d mapiranje njegovih mudrosti. da se vide iz aviona. i odande. sa onog sveta.

glava mi je kao košnica ovih dana.  kakofonija. a lepo me brian eno upućuje: “ne zidanje zida, već izrada cigle“/ “zaobilazne strategije”. preko preče, naokolo bliže. zato zaobilazne strategije. da bi se stiglo.

zamišljam nedelju modu tamo daleko, u brdama i gorama, po vetru i kiši, daleko od instant-poznatih, bliceva, selfija, neophodnih, suvišnih… u miru. i skladu. da u prvom redu sede lame, čuvari kozjeg stada, proizvođači kašmira i berači čaja, posvećeni i zaljubljeni u lepo i dobro.  zephy lou & kian zhang iz old lyric / autumn sonata su glavni selektori te nedelje mode. jedini dozvoljeni video zapis bi smeo da radi abbas kiarostami. i barem dva dana morala bi (zbog scenografije i svežine posle) da pada kiša. tamo na dalekom istoku, na planini mogan… scenografiju bi radio shengxuan zhu.

kod njega bismo i odseli. i bili bismo pažljivi gosti… hodali bismo kao gejše, jedva čujno. i svi bismo se neusiljeno osmehivali.

//

and lao tze. 4d mapping of his wisdoms over the mogan mountain (200 km from shanghai). to be seen from the plane. and from over there. from the other world.

my had is like a bee hive these days. cacophony. and brian eno has been guiding me : ‘not building a wall, but making a brick’/the oblique strategies.

i’m imagining a fashion week far away, in the mountains and valleys, in the wind and rain, far away from instant – celebrities, camera flashes, selfies, the unnecessary, over the top… in peace. and harmony.  lamas, goat shepherds, tea pickers sitting in the first row, in love with beauty and goodness. zephy lou & kian zhang from old lyric/ autumn sonata are the main selectors of that fashion week.  the only videa allowed  would have to be made by abbas kiarostami. and there would have to rain for at least two days (for the scenery and the freshness in the aftermath). there, in the far east, on the mogan mountain… scenography would be made by shengxuan zhu.

we would have stayed in his place too. and we would have been careful guests… we would have been walking as geisha’s, soundlessly. and we would have smiled casually.

mogan mount, , zhejiang province, china

http://www.kreuzzz.com

reviju šešira i kapa ateljea kreuzzzz bismo videli na otvaranju. započela bi napolju, a onda bi, uz pomoć onih koji imaju moć, pljusnula kiša. i abbas kiarostami bi uradio sjajan posao… on zna:

in the total darkness, poetry is still there, and it is there for you…  abbas kiarostami
//

the opening runway show would have been that of hat atelier kreuzzz. it would have begun outside, and then, with the help of those who have the power, the rain would start pouring…. and abbas kiarostami would have done a great job…he knows: in the total darkness, poetry is still there, and it is there for you… abbas kiarostami

Abbas Kiarostami: ABBAS KIAROSTAMI RAIN (23) 2007

abbas kiarostami, rain, 2007

muzikу posle vetra i kiše dobijaju oni: david sylvian, brian enoryuichi sakamoto.

prostor i vreme između kreuzzz-a i kraja prepuštam, sa puno poverenja, zephy i kian, ali na kraju moraju biti junya watanabe, comme des garçons i yohji yamamoto. 

//

the music after the rain and wind i leave to them: david sylvian, brian eno and ryuchi sakamoto.

time and space between the kreuzzz and the end i leave, with much confidence to zephy and kian, but in the end there has to be junyaa watanabe, comme des garçons and yohji yamamoto.

Junya Watanabe, Comme des Garcons and Yohji Yamamoto

junya watanabe, comme des garçons & yohji yamamoto. 

 

dame i gospodo, drugovi i drugarice, koze, ovse, psi, berači čaji, viktore peljevinu and co. bio bi to mount mogan fashion week.

//

ladies and gentleman, comrades, goats, sheep, dogs, tea pickers, victor pelevin and co. it would have been mount mogan fashion week.