beauty is in the eye of the beholder

o filmskim susretima mode i umetnosti na ovom blogu sam već pisala pominjući onaj lepi projekat kuće miu miu“women’s tales”koji okuplja žene reditelje koje pametno, netipično promišljaju modu. giorgio armani, takođe, već nekoliko godina ima projekat koji priča priču između njegovih okvira za naočare, filma, gradova i života nekih zanimljivih ljudi.  frames of life je naziv tog projekta,  a 2014.  pokreće i drugi – “films of city frames” uz pomoć kojeg kroz oči mladih reditelja sa prestižnih svetskih filmskih škola (i armanijeve naočari) možeš da vidiš urbane, poetske portrete nekih od najlepših gradova na ovom svetu: rima, njujorka, pariza, la, seula… kroz jednostavne emocije i priče lišene cinizma.

jedan od meni najdražih filmova u projektu  “frames of life” je film koji potpisuje piero messina, asistent paola sorrentina na jednom od mojih omiljenih filmova ever “la grande bellezza“. njegov film je inspirisan “putovanjem nakraj noći” (louis-ferdinand celine), a upotrebio je i neke neiskorišćene kadrove iz “la grande bellezze”. plus, u filmu se pojavljuje, okrenut leđima, sam paolo sorrentino. i večni grad!

ne znam da li ćeš imati vremena i dovoljno pažnje da odgledaš sve ove filmove… nije to stvar na koju bih se kladila. pažnja nam je sve kraća, a vreme sve više puštamo da klizi van naše volje, kontrole, ljubavi ili kako se već to zove. 2016. je godina. godina brzog ritma… šteta.

 

travel is useful, it exercises the imagination. all the rest is disappointment and fatigue. our journey is entirely imaginary. that is its strength. it goes from life to death. people, animals, cities, things, all are imagined. it’s a novel, just a fictitious narrative. littré* says so, and he’s never wrong. and besides, in the first place, anyone can do as much. you just have to close your eyes. it’s on the other side of life. (journey to the end of the night,  louis-ferdinand céline)

 

mimi thorisson  koja piše jedan od meni najomiljenijih kulinarskih blogova

priča iz rima

priča iz sidneja

priča iz hong konga

film iz torina

priča iz njujorka

 

 

Oglasi

steve oklyn or freelance outlaw

steve oklyn, ko god on bio, jer to je samo pseudonim,  najzanimljiviji  i najautentičniji je bloger i modni kritičar danas. a možda se radi i o više osoba. kakogod, potreban je. onima koji još drže do suštine. i smisla. nije protiv mode. čak  je očito reč o vrsnom poznavaocu iste. poznavaocu koji  je protiv zaglušujuće, isprazne buke o kojoj priča i paolo sorrentino u brutalno dobrom filmu “la grande bellezza”, o ispraznoj buci koja preplavljuje i naše pojedinačne i zajedničke živote,  sve, pa i umetnost. on je glasno protiv korporativnog idiotizma i nehumanosti  industrije modne, (ali i svake druge, koja je prisutna i tamo gde ne bi trebalo da je bude, kao npr. užas koji se zove art industrija)  koja kao i ostale “blagodeti” liberalnog kapitalizma melje sve pred sobom zarad vrhunskog boga – profita. u to ime proizvodiće se tamo gde je radna snaga najjeftinija, a prodavaće se po cenama van granica ljudskog razuma i etike. u to ime svi tj. sve ćemo se upinjati da i u stotoj godini izgledamo kao izgladnele maloletnice i oblačimo se kao da smo klonovi jedni drugih. steve oklyn je krenuo duchampovim putem, kroz modu do anti-mode, putem dekonstrukcije koja će razotkriti laž.  putem koji vodi do lepote i dobrote. jer lepota bez dobrote je najružnija stvar.  verujem da je to nužno i da je tomoguće. zato se uvek obradujem kada vidim, čujem, pročitam… reči rei kawakubo, yohji yamamota, rick owensa… sećaš se, pre neki dan sam citirala ono što je rick owens rekao sofiji tchkonii: “i’ve lived the conventional life, and now it’s time for me to express my inner self. i don’t care if i don’t sell anything.  i can be poor.” 

notvogue.com

on, taj neko ko se predstavlja kao steve oklyn, je ovaj sa kapom:

“youth is the most significant aspect of how the culture breathes. the great experimental lab of global youth isn’t such an experiment anymore — spreadsheet guys run the global fashion industry and they do not care about culture. the media is a continuous propaganda: buy into our illusory and elusive world — our parties, our brands, our life style — and you have made it.” (steve oklyn)

not vogue

elisa goodkind sa stylelikeu kaže o njemu:

steve oklyn does not come to his blog unarmed. he is an encyclopedia of every meaningful, monumental cultural figure of the past 50 years (many of them he knows personally) whose frenzy to contribute something of consequence to the world far outweighed the end game of fame and profit. through not vogue’s eyes, my mind has been opened to what my heart has known: we need to wake up to our revolutionary purpose, believe in things larger than ourselves, stop consuming indiscriminately (what you buy is your vote), smite this me-me-me apathy, and scream for what matters — the ability to unite around our differences and come together to make a world that embraces counter culture, not over-the-counter culture.

idol magazine (btw, odličan magazin) objavio je intervju sa steve oklynom. florie mwanza je razgovarala sa njime. i naravno, ne otkriva nam njegov identitet. florie kaže da steve, po njoj,  intrigira svojim getsbijevskim prisustvom. i ona zaključuje da steve izuzetno dobro poznaje modu. ali da njegov blog-magazin za razliku od većine drugih koji kao da naređuju da konzumirate to i to od mode, budi intelektualnu reakciju. provocira. na pitanje odakle naziv “not vogue” otkrio je da se radi o reakciji na intervju carine roitfeld iz 2010. u kom je rekla da bira kome će dati editorijal u pariskom voguu: po principu: “you are vogue or not vogue”. pa, eto, steve je sebe deklarisao kao not vogue. iako otkriva da je on insider, neko ko je nekada vodio prilično javni život i da je u jednoj vremenskoj tački odlučio da iz toga izađe. samog sebe opisuje onako kako je japanski yakuza kum sebe nazvao –  odmetnikom freelancerom. natpisi na notvogue.com su vrlo satirični i provokativni. on koji se predstavlja kao steve kaže da se divi ljudima koji su kroz humor uspevali da saspu istinu,  umetnicima poput jonathana swifta i oscara wildea… i nema nameru da otkrije svoj identitet. nema naloge na društvenim mrežama, nema reklamne bannere, za razliku od većine modnih blogera koji otvaraju svoje ormane i mame sponzore on iznosi svoje stavove. kaže da mu je glavni motiv u blogovanju njegova sopstvena težnja da razume sebe, svoj pogled na svet i modu što je iskrenije moguće i da povede svoje čitaoce tim putem. not vogue je mesto na kom je vazduh čist, a dah slobodan.

“FASHION IS ONLY THE PARODY OF THE SIGNS OF FASHION” —Steve Oklyn

za detaljnije upoznavanje sa fenomenom steve oklyn i not vogue preporučujem intervjue objavljene u tack magazinu i naravno, poseti  http://www.notvogue.com.

a ako nisi video pogledaj “la grande bellezza”. mene je večeras razbio.

jep gambardella: this is how it always ends. with death. but first there was life, hidden beneath the blah, blah, blah… it’s all settled beneath the chitter chatter and the noise, silence and sentiment, emotion and fear. the haggard, inconstant flashes of beauty. and then the wretched squalor and miserable humanity. all buried under the cover of the embarrassment of being in the world, blah, blah, blah… beyond there is what lies beyond. and i don’t deal with what lies beyond…  (la grande bellezza)