Missing my playground

nedostajalo mi je ovo mesto. bila sam negde drugde. i fizički i na sve druge načine. neka mesta su me radovala, a neka bolela. život je  rolerkoster. gore, dole, sporo, brzo, suludo…volela bih da smo svi zdravi, dobri, ispunjeni i radosni. ali, nismo…

kada više ne mogu, kada sam poluprazna, a ne polupuna čaša moram da dopustim da me lepota pronađe. to je moj kiseonik. moj način opstanka. i ostanka.

sećaš se onog prošlogodišnjeg spota solange za pesmu “cranes in the sky“? na samom početku ona nosi tu famoznu ružičastu jaknu.

pogledaj:

ta jakna, pulover ili štagodveć napravljena je od memorijske pene. pene koja pamti pokrete tela koje je nosi. umetničko je delo berlinske multidisciplinarne dizajnerke nadine goepfert.  ovo je njen site: nadinegoepfert.com

svi njeni komadi su konceptualni. fluidni.  egzistiraju na tankoj granici između odevnog predmeta i skulpture. nadin kaže da je apsurdno da se danas telo više prilagođava odeći, nego odeća telu. njeni komadi od memorijske pene pamte govor tela, telo ih preoblikuje… materijal koji nas se seća. koji zna ko smo ispod njega. istovremeno taj materijal utiče na telo, na pokrete i ponašanje onoga ko ga nosi. i još nešto – ta ružičasta memorijska pena nastavila je da postoji i kada ju je solange skinula… polako vratila se onome što je bila na početku…

lepota br. 2

(opet negde tamo između umetnosti i mode)

lepota koja dolazi iz daleka, iz kine. slike i haljine. želim ih sve. i slike. i haljine. umetnik je lu jian jun. rođen 1960. u godini gladi i nemaštine. imao je bolno, tužno detinjstvo, spas je tražio i našao u slikanju. dečak je postao i profesor slikanja, na shandong academy.  slika simetrične slike tih zagonetnih, usamljenih žena. one sede, a haljine šušte. šušte… na putu svile.

吕建军

Lu Jian Jun (吕建军; aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Province, China; based in Danville, California)

Lu Jian Jun (吕建军; aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Province, China; based in Danville, California)

Lu Jian Jun (aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Pr, China)

Lu Jian Jun (吕建军; aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Province, China; based in Danville, California)

artist Lu Jian Jun (aka Lu Jianjun, b1960, Hangzhou, Zhejiang Pr, China)

lu jian jun 

lepota br. 3

marina abramović. konačno je na srpski prevedena njena knjiga “prolazim kroz zidove“. pročitah  je u dahu. na str. 187. marina piše:

“otišla sam u yamamotovu prodavnicu i kupila fantastičan komplet: crne pantalone, asimetričan sako i belu košulju kojoj viri samo jedan vrh kragne. još posedujem taj komplet i mogu bilo kada da ga obučem – to je klasika. taj komplet doneo mi je otkrovenje. bio je toliko udoban i elegantan; u njemu sam se naprosto osećala. nisam mogla da poverujem u kojoj meri je izmenio moj stav prema najobičnijem hodanju ulicom. osećala sam da sam prelepa. “

u intervjuu za anOther magazine pominje opet mog omiljenog dizajnera:

would you describe fashion as a language and a discourse, as barthes did?
fashion plays an important role in all cultures and it is definitely a language. recently, i looked at the film wim wenders made about yohji yamamoto. he said that in the past if somebody went to sleep and put their clothes on a hanger, just by looking at the hanger you would know if the person is a cook, gardener, artist, writer etc. the clothes exactly described the profession. now it’s not like that anymore. fashion makes the language, so that you can be whatever you want.

Oglasi

not afraid / daydreams

popodne je srđa penezić u nekoj kolaž tv emisiji predstavljao svoj film “dobrica”. voditeljku (a vrv. i tzv. širu javnost) interesovala je više priča o srđinom ocu. bila je šokirana kada je rekao da uopšte nije zainteresovan da priča o tome. rekao je i to da su ga bajke uvek više interesovale od realnosti.

koja korist od realnosti? uvek su mi više donosili snovi.

ovih dana toliko srba daje sebi za pravo da raspreda o karijeri novaka đokovića i da li je ok ili nije ok da se bavi meditacijom i jogom. kako se hrani. etc. etc. ljudi koji nemaju svoje živote (jer nemaju ni snove) raspravljaju o ljudima koji su se drznuli da svoje snove ostvare. jedan taksista mi je juče ujutro nadobudno pričao kako novak za njega nije sportista ranga federera. tu se isključim. gledam kroz prozor. u drveće, oblake, lišće koje pada… (dosadnu sumornost i monotonost ljudskih lica ignorišem.) po društvenim mrežama gledam komentare o ono malo prevedenih odlomaka iz najnovije knjige marine abramović koje su vajni komentatori pročitali u letu. (do knjige neće ni stići. niti razumeju, niti ih zanima. ali, naravno, radi su da sude.)

kao i srđa penezić ne držim do realnosti, pa što se mene tiče ja sam od juče u hanoju, u vijetnamu. na njihovoj nedelji mode. kako samo uživam! moji snovi me vode kuda god moja duša želi.

a danas, drugog dana vietnam international fashion weeka predstaviće se malezijski brand joe chia. iza njega stoji sjajan emotivni i kreativni par: joe chia i melissa deng. joe chia je dizajner, a melissa deng se bavi poslovnom politikom kuće. na istoku su već dobro pozicionirani, a uspešno osvajaju i zapadno tržište. i na pariskoj nedelji mode su se predstavili. joe chia je od onih kreatora koji kroz svoj dizajn izražavaju svoje biće. i ne mari za okvire koje nameće pol, trend, vreme… to što on stvara je u paleti monohromatskog minimalizma, gotovo svaki model mogu oba pola da nose, pa imaju veličine od xs do xl.  provocira hod od  tradicionalnog do urbanog. između bezvremenskog i eksperimentalnog.

ja sam u snovima (za sada samo tamo i mogu jer… ovo mesto i ovo vreme…) toliko njegovih komada prošetala i dalje ne mogu da odaberem najomiljeniji.

joe bi voleo da upozna yamamota. divi se njemu i rei kawakubo. razumljivo i logično.

kolekcije se zovu: chapter 1, 2,3… sada su u chapter 9. (ss17)

JOE CHIA CHAPTER09 - SS17 COLLECTION WEB 08

ovo dole su oni,  joe chia i melissa deng. na pariskoj nedelji mode prošle godine snimila ih je ona koja zaljubljena u film sebe zove po jednom: eva al desnudo, sjajan fotograf iz londona sa http://www.evaaldesnudo.com:

 

Joe Chia and Melissa Deng in Paris:

fashion is really about expressing yourself in terms of your work and creation, and speaking in your own language. (joe  chia)

 

what’s in the future for you and your label?

right now, it is to challenge ourselves. i live to create clothes and i like clothes so much but i don’t want to do something just for the sake of money.  (joe chia)

obe fotografije gore su sa joe chia fb stranice

umetnici i kostimi…

riccardo tisci  i rooney mara vogue, 2012, september

bolero,  opéra de paris, scenario marina abramović, kostimi riccardo tisci. koreografija sibi larbi cherkaoui and damien jalet, 2013.

“the music has such an intense feeling. i wanted the dancers to feel naked somehow. the costumes express two sides of me: darkness and romanticism. the dancers wear nude catsuits in illusion tulle embroidered with white lace forming a skeleton. they shed several layers as they dance just like the life cycle of animals or flowers losing their petals. they become these moving  skeletons, strong and fragile at the same time.” (riccardo tisci)

Bolero - Marina Abramovic, Sidi Larbi Cherkaoui et Damien Jalet

akram khan & kimie nakano

japanska umetnica kimie nakano radi kostime za već nekoliko predstava akrama khana.  kimie je btw prvo završila komparativnu književnost.  po dolasku u pariz studira modni dizajn i scenski kostim. uticaj zen filozofije na njen rad je itekako primetan. radila je i u nekim modnim studijima, između ostalog i za kenzo…

photographer jean-louis fernandez, iTMOi

gnosis

zero degrees, photo jean-pierre maurin

i naravno yohji yamamoto:

pogledati ovo:

http://bon.se/bonbon/do-the-yamamoto/

yamamoto & pina bausch

photo by nielsen omvik, cullberg ballet

“do the yama-moto”  photo by nielsen omvik via bon.se, 2013

andrea martini and luis alberto rodriguez from cullberg ballet dancing in yohji yamamoto.

http://bon.se/video/nielsenomvik-double1.mp4

les ballets russes

a pre svega toga, čuveni ruski balet sergeja đagiljeva (ballets russes) ! omg, ko je tu sve radio kostime! picasso, dali, matisse gončarova, de chirico…i svi ostali slavni saradnici muzičari, kompozitori, koreografi, plesači… najuticajnija baletska kompanija 20. veka!!

pablo picasso, parade (1917)

henri matisse, the song of the nightingale, 1920

matisse

henri matisse (seated) with leonide massine, ballet dancer and choreographer and a man in a bird costume for “the song of the nightingale.

giorgio de chirico, the ball (1929)

leon bakst, the blue god (1912).

natalia goncharova, sadko (1916)

o ljudima i odeći…

“The main pillar of my activity is making clothes, but this can never be the perfect and only vehicle of expression. I am always thinking of the total idea, and the context of everything. Fashion alone is so far from being the whole story. It seems that with fashion, as with art, things are getting easier in one sense, but at the same time it is getting harder to be stimulated about things or excite people. Without that impetus of creation, progress is not possible. All kinds of ways of expression are spreading out all over the place, information is overflowing, and it’s harder and harder to be excited about anything. In order to be stimulated or moved in the future, we probably have to go into space and look at our world from there.
 
What do I think is an unyielding spirit? It would be wonderful if everyone had it in equal measure. But it’s impossible. This defiant mentality can also be called the fight against absurdity and injustice and the power (authority) that thrives around it (that is rampant). One cannot fight the battle without freedom. I think the best way to fight that battle, which equals the unyielding spirit, is in the realm of creation. That’s exactly why freedom and the spirit of defiance is the source (fountainhead) of my energy.”
Rei Kawakubo 4  AnOther Magazine

“Fashion. I’ll have nothing of it. At least that was my first reaction when the Centre Georges Pompidou in Paris asked me to make a short film in the context of fashion.

The world of fashion. I’m interested in the world, not in fashion! But, maybe I was too quick to put down fashion. Why not look at it without prejudice? Why not examine it like any other industry, like the movies for example?

Maybe fashion and cinema had something  in common. And something else — this film would give me the opportunity to meet someone who had already aroused my curiosity, someone  who worked in Tokyo [fashion designer Yohji Yamamoto].”

Notebook on Cities and Clothes / documentary film about Yohji Yamamoto directed by Wim Wenders

“I understood that it’s not any crime to love fashion, to like to be dressed in a certain way to feel good.” /Marina Abramović